Monday, August 2, 2021
Home KOLUMNE Bazdulj: Antisrpski šovinizam u strahu jer i njegovi računi polako dolaze na...

Bazdulj: Antisrpski šovinizam u strahu jer i njegovi računi polako dolaze na naplatu

- Advertisement -

Autor: Muharem BAZDULJ

RAZMIŠLJAJUĆI o zgodnoj ilustraciji antisrpskog šovinizma, pao mi je na pamet omiljeni sagovornik raznih beogradskih medija za teme iz sfere regionalnog pomirenja, žurnalista i advokat, gospodin Pećanin Senad.

Iz nekog razloga, pisac pamfleta iz januara 1993. godine “Srbi u Sarajevu: Između četnika i sebe” za koji je Elis Bektaš s razlogom primijetio da je predstavljao crtanje mete na čelu svih Srba koji su ostali u Sarajevu, dok je njegov autor “darvinovska karika koja nedostaje” između Mustafe Busuladžića i Mustafe Drnišlića, smatra se fer i korektnim “analitičarem”.

A on je prije blizu trideset godina pisao doslovce ovako:

“Sarajevske Srbe treba prepustiti, sada već nakon devet mjeseci sigurno je, zasluženom teretu kolektivne krivice. Narod koji je dobijao u ratu, a gubio u miru, kako voli reći njihov Dobrica, sada će prvi put izgubiti u ratu a još više i u miru. Imaće vremena, decenije i decenije, da se čude zašto im svi, baš kao šugavcima, oprezno prilaze. I to je dovoljno. Onaj ko potcjenjuje težinu kolektivne krivice mora da nikada nije imao čir na debelom mesu. Od njega se ne umire, ali ti nigdje ne da mira!”

Da ne bude zabune, ovdje Pećanin ne govori o Srbima na Palama, u Banjoj Luci ili Beogradu; govori o Srbima koji su ostali u opkoljenom Sarajevu. Jedine asocijacije koje mu oni prizivaju su šugavci i čir na guzici koju gospodin koji u to doba nije još bio završio pravni fakultet eufemistično zove debelim mesom. Strah me da i pomislim šta je tada mislio o ostalim Srbima, kad su mu oni koji su s njim dijelili svakodnevicu bili to što su mu bili.

Posljednjih nedjelja i mjeseci, taj isti Pećanin me, kažu mi, povremeno pominje u svojim tviteraškim “nastupima” zovući me, po pravilu, “Mu’arem”. Ovaj Pećaninov apostrof, to vam je najkraća moguća definicija antisrpskog šovinizma. Zna on da Srbi ne znaju da izgovore glas “h”, zna on da je za njih Muharem uvijek i svuda Mu’arem.

I kao i uvijek kod šovinističkih predrasuda, lično iskustvo ne znači ništa. Nikad i nigdje, ni usmeno ni pismeno, mene u Srbiji niko nije zvao Mu’aremom. Znali su ljudi napraviti lapsus, reći Muhamed ili čak Muhamer, ali Mu’arem nikada. Uostalom, ako ništa zbog Muharema Pervića, to je ime u beogradskom javnom životu odavno odomaćeno.

Ja bivam Mu’arem samo u fantazijama Pećanina i njemu sličnih, onih kojima je bilo neprijatno kad se u školi učilo o Njagošu, onih za koje je tobožnja bošnjačka ekvidistanca između Srbije i Hrvatske uvijek u praksi označavala kroatofiliju na rubu orgazmičnog uživanja što su onomad kolektivno nazivani “cviećem”.

U dominantnom narativu o raspadu Jugoslavije, srpskom nacionalizmu su isporučeni svi računi koji mu pripadaju i još poneki povrh toga, dok su ostali nacionalizmi uglavnom otišli iz balkanske krčme s rukama u džepovima i bez ijednog računa. Pojam “autošovinizam” je samo jedno ime za frustraciju što takav rasplet kao pravedan i ispravan prihvataju i neki koji se smatraju ili ih drugi smatraju Srbima.

Intenzitet rasta antisrpskog šovinizma proporcionalan je strahu od dolaska vlastitih računa koji, polako, ali sigurno, stižu na naplatu.

 

- Advertisement -
- Advertisement -

Pratite nas

16,985FansLike
2,458FollowersFollow
61,453SubscribersSubscribe

Morate pročitati

- Advertisement -

Pročitajte još

- Advertisement -