Sunday, August 1, 2021
Home KOLUMNE Moralna panika autošovinizma

Moralna panika autošovinizma

- Advertisement -

Piše: Muharem Bazdulj

Ima zgrada koje u nekim gradovima simbolički nadilaze epohe. Ovaj tekst izlazi u banjalučkim novinama, pa je vjerovatno najbolja ilustracija – Banski dvor. Banja Luka je bila sjedište Vrbaske banovine jedva desetak godina, prije nepunog vijeka, a opet neku simboličku suštinu te zgrade do dana današnjeg čuva upravo to ime.

Značaj Doma mladih na Skenderiji za Sarajevo nije usporediv sa značajem Banskog dvora za Banju Luku. Dva skorašnja slučaja, međutim, jedan događaj, a jedan doživljaj, da se pozovem na tu školsku distinkciju, prizvala su mi u sjećanje duhove Doma mladih.

Događaj o kojem govorim je silna frka i panika koju u srpskim medijima prati objavljivanje autobiografije Ace Lukasa. Gotovo je nevjerovatno šta se sve reklo i napisalo na tu temu. Ono, stvar je potpuno benigna. Autobiografske i memoarske knjige objavljuju širom svijeta najrazličitije moguće osobe, nerijetko i pravi veliki zločinci. Uostalom, ne tako davno, i u Njamačkoj i u mnogim zemljama svijeta, veliki hit su bili memoari Alberta Špera, jednog od najbližih Hitlerovih saradnika, i to bez ikakvog sličnog moralističkog cviljenja. I koliko god da je Jugoslavija bila liberalnija od ostalih socijalističkih država, i ovdje su postojale zabranjene knjige, postojali su porezi na šund, postojao je Кongres kulturne akcije, ljudi su hapšeni zbog manjka slobode govora, pa je ta “nostalgija za cenzurom” u tom smislu još manje shvatljiva. Ili možda nije; možda upravo otuda i postoji, pa ugledni pisci, fakultetski profesori i, čini se, budući SANU akademici javno izjavljuju kako privatne izdavačke kuće “nažalost” (doslovan citat) imaju pravo da objavljuju šta hoće. Nažalost?! Zar je moguće da neko priziva društvo u kojem bi privatna izdavačka kuća morala tražiti dozvolu od nekakve državne komisije da štampa knjigu koju želi da štampa? Ako je suditi po nekim ljudima i medijima iz kreme srpske javnosti, međutim, sramota je i što Lukasovu knjigu štampa velika izdavačka kuća i što se ta knjiga reklamira i promoviše, ali tek je posebna sramota što se promoviše baš u Pozorištu na Terazijama, “hramu kulture”. Кao da je zgrada pozorišta na neki volšeban način “uzdigla” Lukasovu knjigu, dok je ta knjiga, u isto vrijeme i na podjednako volšeban način, pozorišnu zgradu – unizila i ponizila. Čitam te gluposti, sve ne vjerujući šta čitam i sve vrijeme me strašno podsjećaju na nešto. I onda se sjetim: slična moralna panika se dizala u Sarajevu prije petnaestak godina poslije najave da će Seka Aleksić održati koncert u Domu mladih. Pa se šovinistička antisrpska agenda skrivala iza zavjese elitizma: šta će ona u “hramu urbane kulture” gdje su nekad svirali “Haustor”, EКV i “Leb i sol”?!

Antisrpski šovinizam

Živio sam tada u Sarajevu i pisao o tome u tekstu “Moja prva bila si cenzura”, a ovih me je dana put nanio u Sarajevo da se u tom istom Domu mladih prvi put pojavim kao “izvođač”, a ne kao publika. Bilo je to u sklopu festivala “Sloboda narodu”, gdje sam učestvovao u diskusiji o autošovinizmu. Bilo je zanimljivo (koga zanima, postoji i snimak negdje u bespućima interneta), a jedna od stvari koja se može izvući kao zaključak diskusije je da nezavisno od s(p)retno ili nes(p)retno skovanog pojma “autošovinizam”, zasigurno postoji fenomen koga bismo mogli nazvati “srbofobijom” ili “antisrpskim šovinizmom”.

Razmišljajući o zgodnoj ilustraciji antisrpskog šovinizma, pao mi je na pamet omiljeni sagovornik raznih beogradskih medija za teme iz sfere regionalnog pomirenja, žurnalista i advokat, gospodin Pećanin Senad. Iz nekog razloga, pisac pamfleta iz januara 1993. godine “Srbi u Sarajevu: Između četnika i sebe” za koji je Elis Bektaš s razlogom primijetio da je predstavljao crtanje mete na čelu svih Srba koji su ostali u Sarajevu, dok je njegov autor “darvinovska karika koja nedostaje” između Mustafe Busuladžića i Mustafe Drnišlića, smatra se fer i korektnim “analitičarem”. A on je prije blizu trideset godina pisao doslovce ovako: “Sarajevske Srbe treba prepustiti, sada već nakon devet mjeseci sigurno je, zasluženom teretu kolektivne krivice. Narod koji je dobijao u ratu, a gubio u miru, kako voli reći njihov Dobrica, sada će prvi put izgubiti u ratu a još više i u miru. Imaće vremena, decenije i decenije, da se čude zašto im svi, baš kao šugavcima, oprezno prilaze. I to je dovoljno. Onaj ko potcjenjuje težinu kolektivne krivice mora da nikada nije imao čir na debelom mesu. Od njega se ne umire, ali ti nigdje ne da mira!”

Da ne bude zabune, ovdje Pećanin ne govori o Srbima na Palama, u Banjoj Luci ili Beogradu; govori o Srbima koji su ostali u opkoljenom Sarajevu. Jedine asocijacije koje mu oni prizivaju su šugavci i čir na guzici koju gospodin koji u to doba nije još bio završio pravni fakultet eufemistično zove debelim mesom. Strah me da i pomislim šta je tada mislio o ostalim Srbima, kad su mu oni koji su s njim dijelili svakodnevicu bili to što su mu bili.

Posljednjih nedjelja i mjeseci, taj isti Pećanin me, kažu mi, povremeno pominje u svojim tviteraškim “nastupima” zovući me, po pravilu, “Mu’arem”. Ovaj Pećaninov apostrof, to vam je najkraća moguća definicija antisrpskog šovinizma. Zna on da Srbi ne znaju da izgovore glas “h”, zna on da je za njih Muharem uvijek i svuda Mu’arem.

I kao i uvijek kod šovinističkih predrasuda, lično iskustvo ne znači ništa. Nikad i nigdje, ni usmeno ni pismeno, mene u Srbiji niko nije zvao Mu’aremom. Znali su ljudi napraviti lapsus, reći Muhamed ili čak Muhamer, ali Mu’arem nikada. Uostalom, ako ništa zbog Muharema Pervića, to je ime u beogradskom javnom životu odavno odomaćeno.

Mu’arem
Ja bivam Mu’arem samo u fantazijama Pećanina i njemu sličnih, onih kojima je bilo neprijatno kad se u školi učilo o Njagošu, onih za koje je tobožnja bošnjačka ekvidistanca između Srbije i Hrvatske uvijek u praksi označavala kroatofiliju na rubu orgazmičnog uživanja što su onomad kolektivno nazivani “cviećem”.

U dominantnom narativu o raspadu Jugoslavije, srpskom nacionalizmu su isporučeni svi računi koji mu pripadaju i još poneki povrh toga, dok su ostali nacionalizmi uglavnom otišli iz balkanske krčme s rukama u džepovima i bez ijednog računa. Pojam “autošovinizam” je samo jedno ime za frustraciju što takav rasplet kao pravedan i ispravan prihvataju i neki koji se smatraju ili ih drugi smatraju Srbima.

Intenzitet rasta antisrpskog šovinizma proporcionalan je strahu od dolaska vlastitih računa koji, polako, ali sigurno, stižu na naplatu.

 

- Advertisement -
- Advertisement -

Pratite nas

16,985FansLike
2,458FollowersFollow
61,453SubscribersSubscribe

Morate pročitati

- Advertisement -

Pročitajte još

- Advertisement -